Poštovani prisutni, drugarice i drugovi,
Stojimo u Dolima gdje su 7. juna 1943 godine fašistički zlikovci napravili nezapamćeni pokolj.
Stojimo ovdje gdje se još čuju jauci preko 500 zaklatih I poubijanih: djece, žena I ljudi žitelja sela Dube, Bukovca, Miljkovca, Rudinca I Seljana.
Grobovi tako strašno govore, još kao da se čuje vrisak 106-toro djece koju nezaštićenu kolju nakon pomora njihovih očeva. Kao da vidimo koščate ruke sijedih staraca izbezuzmljenih od očaja a pred njima pustoš bez sinova I unučadi koji nestaše za tren.
A šta su u tom momentu radile ojađele majke, supruge I sestre? Pred očima im se gasi sve, djeca, muževi, ljubav, zaštita, odmjena I milost. U srcu samo bol, duboka bola koja kosmički traje, koja ne umire, koja vječito kruži, koja upravo sada dok stojimo ovdje ulazi u naša srca.
Koljači se prema nejači nijesu odnosili kao vojnici, a šta bi se moglo I očekivati od bugarskih koljača, talijanskih fašista, njemačkih fašističkih ssoovaca I pavelićeveih ustaša. Svi su u Pivi tih junskih dana 1943 godine bili u slozi I na okupu. Samo su u jednom trenu ovdje u Dolima ugasili 106 života djece starosti od rođenja do sedme godine života. Neka ni imena nijesu imala. To istorija rata nije zapamtila, a pomisao na taj vandalski čin u čovjeku ledi krv u venama.
Fašistima za krvavi pir učinjen tih dana u selima Pive: Nedajnom, Crkvičkom polju, Mratinju, Brljevu, Plužinana, Jasenu, Tresullji, Stabnima I drugim mjestima tragovi smrde nečovještvom. Ostade Piva bez 1300 žitelja ili 20% ukupnog stanovništva. Koliko bi samo od 106 djece poklatih u dolima od 82-je iz Jasena I Stabana, onih iz Plužina I drugih pivskih sela, danas bilo domaćica, radnika, inženjera, profesora, doktora, naučnika. To bi danas bili ljudi od 65 do 70 godina starosti.
Šta bi možda bio mali Bogdan Blagojević star samo pet godina I njegova dva zaklata brata da ga je fašista, krvnik kako mu je majci Marici rekao zaista upisao u školu. O ovom događaju u svojoj knjizi pukovnik Jovan Žarković piše ovako:
“Pošto su Marici Blagojević iz Bukovca ubili već dva sina, iz naručja su joj oteli I trećeg Bogdana, starog samo pet godina. Na njeno izbezumljeno zapomaganje, gdje ga vode, krvnik je odgovorio: Vodim ga u školu, a onda ga preklao nad tijelima već zaklana dva Bogdanova brata.”
Ima li negdje ovakvog primjera I može li pojmiti ljudski um da se ovo radilo na krševitom Balkanu sredinom XX vijeka? Da li je negdje trebalo čekati da prođe dvadeset I više godina da djevojka stasa za udaju a momak za vojsku kao u pivskom selu Duboj?
I bi im ovo malo, nego opet u Jugoslaviji u Bosni I Hercegovini, Srbiji I Crnoj Gori napraviše krvavi pir NATO agresori na samom kraju dvadesetog vijeka.Ponovo bombe po Murini, Danilovgradu, Beogradskom porodilištui I Rakovici. I ponovo neljudi ostaviše trag nečovještva visoko u vazduhu. Malo im je bilo što su ogadili zemlju.
Već 65. godina nad Dolima su noći tamne, pa iako je iznad njih ponekad nebo vedro. No taj mrak često razbija hladna fosforna svjetlost koja opominje. Isto kao što opominje I buktinja Jaglike Adžić na lomači
Gojkovića dola.
Ili vrisak djece Vasovića koji kao anđeli letješe niz brljevske litice izbačeni iz fašističkih ruku.
Opominje nas I mali Ratko iz Crkvičkog polja koji tih dana sisaše svoju mrtvu majku koju su mu fašisti zaklali. Zbog ovih opomena ko ima uši trebao bi da čuje, ko ima oči, morao bi da vidi, da je poslednji čas da se ne dijelimo, ne makar na ovakvim mjestima. Da se pruže ruke pomirenja I oproštaja među političarima I partijama, među narodom. Svaki kamen Crne Gore nosi spomen I krvavi ožiljak. Oni bratski peče I boli jer bratska prolita krv nosi sram I prokletskvo, tuđinska I silnička krv prolivena u urođenoj borbi za slobodom nosi slavu I junaštvo, nosi zavjet ovih svijetlih grobova.
Zato nevine žrtve iz onog vremena traže da sve učinimo da se ovakve tragedije nikada ne ponove. Mi smo ponosni na njih, zato ih ne dajmo zaboravu a činimo sve za srećniju budućnost generacija koje dolaze.
Neka je slava stradalima u Dolima.
Hvala.
Dola, 13 Jul
Mirko Vuković