ODNOS PREMA AKTUELNOJ VLASTI
Ovo moje obraćanje nije isključivo namijenjeno onim cnogorskim građanima koji su 1989. godine imali osamnaest i više godina, jer su oni sudionici onoga što se dešavalo na prostoru SFRJ i Crne Gore od 1989. godine pa do današnjih dana.
Zato ovo obraćanje želim više posvetiti onima koji su početkom 90-ih godina prošlog vijeka, prvi put svojim plućima udahnuli cnogorski vazduh uz osjećaj strašnog bola, zbog toga se i plače, odvajajući se rođenjem od majčine utrobe. I zato moja draga omladina koja sada ima 19 – 20 godina znači punoljetne ste osobe, osobe koje imate pravo da birate i budete birani.
A, rođeni ste u zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i u njenoj Federalnoj Republici Socijalističkoj Crnoj Gori.
Bila je to slobodna samoupravna Socijalistička država, sa komunistima kao avangardom radničke klase na vlasti. Zemlja koju su cijenili i poštovali prijatelji, a uvažavali neprijatelji. Zemlja u kojoj su skladno živjeli svi narodi i narodnosti i nikome nije bila tijesna. Radni ljudi imali su upravljačku moć nad sredstvima za proizvodnju.
Jugoslavija je bila i nekima trn u oku, pa strani dušmani, uz veliku pomoć domaćih sluga i plaćenika, rasparčaše je i to uradiše kroz ratne sukobe u kojima su bjesnili bratoubilački ratovi, građanski i vjerski i najprljaviji ikada vođeni na ovim prostorima. Bilans tih ratova je, preko 250.000 mrtvih i preko dva miliona raseljenih širom zemlje planete, napuštajući vjekovna ognjišta.
Stariji i već od rada umorni drugovi komunisti predadoše mirno vlast sojim mladim, školovanim drugovima komunistima, a oni nam jasno i glasno poručiše „mi znamo bolje“, da živimo bolje obećaše razvojnu filozofiju, no to nikada ne objasniše šta znači, ako nije da prodaju sve ono što su radni ljudi predvođeni komunistima kroz decenije stvarali.
No, ne bi ništa od boljeg života, od meda i mlijeka koji nam obećaše, no sve gore i gore. Zatvoriše se najveće fabrike, uputiše se radnici na ulice da prodaju cigare i sumljivu robu i tako jedva prehranjuju porodice. No za manji broj dođoše i bolji dani, prigrabiše ono što su stvorili radnici oni koji su ih na vlast doveli sa ulice, dok iste te radnike ostaviše bez sredstava za rad a time i sredstava za egzistenciju.
Ali mlado crnogorsko rukovodstvo apsolutno osvoji vlast na prvim višestranačkim izborima 1990. godine i sa 83 poslanika formira crnogorski parlament i Vladu. Ovo uradiše kao komunisti, a već naredne godine presvukoše dres na kome je pisalo DPS. I zaista u imenu te partije ima i riječ socijalisti, no kako se stvari odvijaše, dalje ne bi ni socijalizma ni socijalne pravde.
U početku devdesetih godina prošlog vijeka živješe složno sa braćom iz Srbije. Tada su govorili da se Crna Gora brani „ratom za mir“, a njene granice na Mostaru, Divuljama, Dubrovniku i drugim koristima. Sada ti isti o tim događajima po onoj narodnoj „ ni luk jeli ni mirisali“.
Razdvoji se DPS 1997 godine, ta moćna partija, vjerovatno nije bilo za sve dovoljno funkcija i fotelja, pa od tada nastupiše još teži dani za građane Crne Gore. Umjesto da im se povećava standard, sve se teže živi, a aktuelna vlast kandidova druga pitanja, kao zajednička država sa Srbijom, uvedoše dvije pravoslavne crkve, postaviše pitanje službenog jezika, kao da ga svih proteklih godina nijesmo imali. Ali, tamo posvađaše dvije sestre Crnu Goru i Srbiju, posvađaše selo sa selom, grad sa gradom, bratstva u plemenu, zavlada nesloga u porodici, među komšijama, kumovima, prijateljima, među vojnicima i policajcima, među vjernicima iste vjere, a sve u cilju da se ne dosjete vlasi da se teško živi i da veliki procenat naroda ne može da obezbijedi najosnovnije uslove za život.
A, šta bi sa velikim kolektivima kao na primjer, Prvoborac, Jugooceanija, Radoje Dakić, Marko Radović, Polimka, Vuteks, Velimir Jakić. Šta je sa Kombinatom aluminijuma, Željezarom iz Nikšića koja je bila motor privrednog razvoja Crne Gore. Sada je izvor i uzročnik obolijevanja građana Nikšića najtežom bolešću. Šta bi od cetinjske privrede Oboda, Košute, Bojane i Tare, gdje je radilo 9.000 radnika. Sada u Cetinju ima oko 900 zaposlenih.
Crnogorska vlast uradi i Agendu borbe protiv siromaštva prije par godina, no i ona ne pomaže i eto za ovih 20 godina koliko je na vlasti DPS od obećanog boljeg i srećnijeg života dođosmo da se prije nekoliko dana sa najvećeg nivoa vlasti u razgovoru sa privrednicima Nikšića poruči „Ova godina će biti godina preživljavanja“ i dokle tako.
No utijehu imamo da ćemo ići u Evropu, bogati kao da Crna Gora nije na Balkanu i u Evropi. No sa čime ćemo u Evropu. Kome je potreban gladan narod. Hrabri svoje građane aktuelna vlast da ćemo biti na šangaj listi za vize.
Zaboravili su da su građani SFRJ prije 20 godina ratovali bez viza sa crvenim Jugoslovenskim pasošem preko 100 zemalja širom svijeta. A, vlast nam eto sada otkriva toplu vodu.
No dragi građani, ostali su oni najvjerniji komunisti odani svojoj ideji i nijesu htjeli mijenjati dres. A, to su oni istinski borci za ideju socijalizma i prava radnika i seljaka. Oni koji se bore za život dostojan čovjeka.
Mirko VUKOVIĆ
